Davno sam pročitao da svaka budala zna praviti profite iz svojih talenata, a pametan i iz onoga što u životu ne izgleda dobro – kad dobije limun napravi on limunadu. Petar Babić, jedan od najvećih dobitaka prošlogodišnje sezone hrvatske košarke, taj je – stoga s njim i započinjemo serijal Košarkaški kruh – Odvažimo se sanjati, u kojem ćemo razgovarati s ljudima kojima je košarka kruh. Ne moraju od nje živjeti, ali će svim srcem trebati biti uz nju. Počinjemo s Perom.
Dugi niz godina bili ste u hrvatskim mlađim kategorijama najbolji igrač i strijelac, kao profesionalni igrač trajali ste silne 22 godine – igrali za Zrinjevac, za Zagreb, gdje ste se ozlijedili i preboljeli tešku bolest, u Slovačkoj, Rumunjskoj, Austriji, osvojili ste zadnju hrvatsku seniorsku košarkašku zlatnu medalju. Kako se rodila tolika ljubav za košarku, zašto ste kao igrač tako dugo trajali usprkos nemalim teškoćama i imate li još što reći o svojoj igračkoj karijeri.
Nije se odjednom rodila. Kao klinci znali smo haklati, nogomet na betonu i košarku. Jednostavno me je na kraju košarka više privukla i krenuo sam u tom smjeru. Ono što volim raditi radim s velikim respektom i guštom i ne odustajem olako, što se vidjelo kroz ove dvadeset dvije godine koje sam odigrao uz, kako ste rekli, poteškoće i nevolje koje su se dešavale. Bio sam na rubu, pogotovo nakon te bolesti, ali nisam htio dopustiti da me nešto skrene s puta koji sam zacrtao. Na kraju, mogu biti presretan. Moglo je ići i u puno boljem smjeru, ali se neću izvlačiti na bolest. Bog je jednostavno rekao da tako mora biti. Mislio me je valjda usmjeriti u trenerske vode. Što se tiče moje karijere, apsolutno sam sretan i zadovoljan – nemam nikakvih stvari koje si mogu zamjeriti.
U Zaboku se ponovo rodila ljubav za trenerski poziv pa ste i u tom poslu prošli sve stepenice. Kada ste prošle godine došli u Samobor, u svojoj prvoj sezoni na mjestu trenera seniorske momčadi, novaka u ligi odveli ste do četvrtoga mjesta, a premijerligaški treneri, gdje je velik broj iskusnih i dobrih trenera, izabrali su Vas za trenera godine. Zaslugu za to dali ste Mislavu Maroeviću i Gjuri Simonu, koji su Vam u Samoboru omogućili držati se svojih principa i svoje vizije. Koji su ključni principi koje ste im izložili i kakvoj viziji vode?
Pred kraj svoje karijere nisam nekima želio oduzimati minutažu i da zbog mene, klipana od trideset sedam, osam godina, neki mlađi talentirani igrači gube minutažu, ne igraju utakmice ili možda, ne daj Bože, odustaju od košarke. Nisam to htio dopustiti. Prihvatio sam jedan bezazleni poziv pokojnog Silvija Jenkača u Zabok na jedan kamp od Pepija (Pero Dujmović, pr. a.) i odmah sam u tom svom prvom treningu, kao trener, osjetio taj klik, tu ponovnu ljubav koja se rodila kao prvi dan kada sam počeo svoj košarkaški put u Zrinjevcu. Rekao sam si: To je ono što želim raditi. Pomoći mladim igračima, usavršiti se – postaviti što veće ciljeve i u njima uspjeti. A u viziji se radilo o tome da ću biti iskren i unutra sto posto bez obzira na bilo što. Imamo taj plan i program, koji je bio da dajemo priliku mladim igračima i ne idemo glavom bez repa, već da imamo posložene sve konce. Složili smo se da moramo početi proizvoditi ne samo najbolje mlade igrače, nego i onaj srednji, radni dio igrača koji krasi sve klubove i sve reprezentacije, bez kojih sigurno ni klubovi ni reprezentacije ne mogu. Od njih sam dobio maksimalnu podršku. Cijelo su vrijeme stajali uz mene tako da im još jednom jako, jako zahvaljujem. Puno.
Čuvate sve svoje planove treninga još od vođenja kadetskih sastava. Zašto ih pišete i čuvate?
Čak mi i žena zna njurgati zbog toga. To je ona neka moja satisfakcija koju želim jednog dana gledati i prelistavati sa svojim unukama, kćerkama, a možda i pomognu nekim budućim trenerima mlađih uzrasta, a i starijih. Danas možda malo i fali te neke komunikacije, pomoći iskusnijeg trenera mlađem. Volim Te planove i čuvam ih jer želim pamtiti svoj košarkaški put, i trenerski.
Uveli ste Hrvatsku U 20 reprezentaciju iz B u A diviziju i održali je tu, a malo je nedostajalo za polufinale premda su neki bitni igrači nedostajali. „Ako trebam poginuti, poginut ću s mladim igračem“ – rekli ste. Zašto toliko volite mlade igrače, premda ste nedavno na seminaru HKS-a spomenuli puno njihovih mana: kako među njima enormno nedostaje komunikacije u obrani, i ne samo među njima, a i u svim smjerovima, da im dodavanja i završavanja znaju biti „katastrofa“, kako nemaju naviku kretanja nakon svog pasa, da Vas nanerviraju na treningu? I puno toga još krasi mlade na košarkaškom putu.
Ako danas kažete istinu o mladim igračima, kojima fali dosta toga, to ne znači automatski da ih ne podnosite. Nanerviraju me jer iz njih volim izvući maksimum i želim da stvore naviku da uvijek daju sve od sebe. To je način na koji se mladi igrač mora odgajati jer je u košarci normalno da je greška sastavni dio igre. Ali igrač mora naučiti način ispravljanja greške. Pokušavam im, pogotovo u tim mlađim uzrastima, dati do znanja da bez obzira ako, s oproštenjem, zaje.u, neću im to sljedeća tri mjeseca gledati, ili do kraja sezone. Želim odmah ukazati na grešku i dati im savjet kako da je isprave, kako da nastave dalje. Fali im dosta radne etike, za što se ne može uvijek okriviti mladi igrač. To počinje od mlađih uzrasta gdje su te navike stvorene, ali kad dođu u juniorski i seniorski staž moraju za sve biti spremni. A tu je najbitnije da im trener bude dostupan za bilo kakvu komunikaciju, da se ne libe pitati jer dosta njih je danas možda sram ili strah – jednostavno ne žele pitati u čemu su pogriješili. Ključ su tu i stariji, iskusni igrači. Spona iskustva i trenera mora biti na dobroj razini kako bi mladi igrač mogao biti u zdravom okruženju napretka.
Ističete svoj fokus na obranu. Je li obrana stvarno najbolji napad? I ako jest, zašto?
Mislim da je. U današnje vrijeme moderne košarke, koja se igra ekstremno brzo, jednostavno ne možeš imati svaku obranu savršenu. Ali postulati moraju postojati. Mora se vidjeti disciplina, gdje igrači moraju znati što trebaju raditi. To je mislim ključ uspjeha kako bi se osvajali trofeji, medalje, da se može dogurati daleko. Ako nemaš obrane, teško dolaziš do samopouzdanja u napadu. Kroz Euroligu i ova malo jača natjecanja može se vidjeti koliko igrači dobivaju samopouzdanja kroz ukradene lopte, dobre blokade, rotacije, istek napada… Tako da mislim da će to uvijek biti ključ. Naravno, ako tu još spojiš kvalitetnu napadačku fazu, onda se sve može dovesti do savršenstva.
Da ste na mjestu nekog tko donosi odluke u hrvatskoj košarci, koje biste sada povukli strateške poteze, sad kad smo se izgleda počeli pomalo vraćati. Jeste li razmišljali o tome?
Nisam jer se ne volim petljati u poslove u kojima nemam nikakva iskustva. To nije moja domena. Mislim da je to za ljude s puno većim stažem na takvim funkcijama. Jedino što sam napominjao je da fali tih trenerskih seminara, da treneri negdje i putuju, što se evo sad od ovoga seminara čak i uputilo, da treneri idu na usavršavanja van Hrvatske i da se gledaju drugi treneri, da se uči od njih. Konačno, zadnjih godinu, dvije, idemo u odličnom smjeru i nadam se da se, ako i ne bude došlo do odličnog rezultata, neće stati, da ćemo biti uporni u tome što želimo napraviti za hrvatsku košarku.
Vaš igrački oproštaj bio je 14. svibnja 2023 i postigli ste 14 koševa protiv jakog Splita u klubu koji nosi ime svetoga Ivana Bosca. Trenirali ste i njihove kadete. Rekli ste u dostupnim razgovorima puno puta: „Bog je to nagradio“, „Bog će nagraditi“, kao i to da volite skromnost, raditi u miru i tišini, korak po korak. S druge strane zanimljive su mi i Vaše izjave: „Mi ćemo svoje mane nastojati iskoristiti“ ili „Treba raditi, ići korak po korak, ponizno, zahvalno“, „Negativno gledanje sprečava nas da budemo bolji“, „Ne treba nikog kopirati, a iz svega možeš nešto naučiti“, „Sport ti daje mogućnost da vidiš istinu“. Šutjeti, raditi i biti skroman, čini se da je Vaš moto, a govorili ste i o ispunjenosti, prijateljstvu i iskrenosti. Imali ste i neka druga iskustva?
Govorim kroz svoja iskustva. Koja su točno bila znam samo ja i uži krug obitelji i prijatelja. To mi je kao treneru nebitno – bitno je da igračima dam do znanja da će s iskrenim odnosom prema onome što rade uvijek biti nagrađeni i sigurno neće biti zanemareni. Kada se radi skromno, bez velikih pompa, nagrada dođe. Nekad to možda dulje traje, ali je uvijek slađe.
Rekli ste da volite gledati trenere i učiti od njih. Istinski trener treba biti izuzetan znalac, mentalno zdrav, hrabar i otvoren; onaj koji nadahnjuje i zna stvoriti momčadi u kojoj svi prihvaćaju sve i bore se jedni za druge a ne svatko za sebe; koji zna osjetiti igrača i izvući najbolje iz njega, poticati i neprestano motivirati. Naravno, i biti postojano čvrst, a i mekan kada nekom treba podrška. Što ste još naučili o trenerima da ovdje nije rečeno?
Sve ste rekli. Apsolutno, od a do ž točno. U svojoj igračkoj karijeri promijenio sam jako, jako puno trenera. Što je vjerojatno razlog svega ovoga i da vidim vizije trenera. Vidim što je dobro, što loše i što bih možda mogao upotrijebiti i što apsolutno ne bih trebao. Bogom mi je dano što sam u svojoj igračkoj karijeri puno, puno trenera promijenio. Sve što ste rekli, stoji i ne bih ništa mijenjao. Možda kroz par godina, kad budem još iskusniji, možda ću nešto novo naučiti, nešto nadodati. A do tada – sve ste rekli.
Što je za Vas bila Vaša teška bolest – što ste kroz nju spoznali?
Ne volim baš previše o toj bolesti pričati. Taj period svog života, gdje je sve palo u vodu, od ozbiljnog košarkaškog ugovora do toga da te se jedan klub želi riješiti, pa i do toga da gledaš svoju obitelj u brizi što je s tobom, što će biti i što će se desiti. To se izdešavalo u jako kratkom vremenu i samo sam odlučio da neću dozvoliti da se išta loše desi. Počeo sam razmišljati pozitivno, a nakon svega toga čovjek počinje na život gledati totalno drugačije. Za sve postoji svrha. I vjerojatno se to desilo s nekim razlogom, da svoj život preokrenem na bolje i da na drugačiji način gledam cjelokupnu životnu situaciju.
Kakva je trenutno situacija u Samoboru. Izgubili ste prvu europsku utakmicu, na što ste osim slaganja svega na svoje mjesto još usredotočeni?
Tek je početak sezone. Sklapali smo ekipu iz tjedna u tjedan. Dosta igrača vraćalo se iz ozljede. Radi se o Prievidzi, koja dvije godine igra Eurocup, ekipi s puno većim budžetom, što ipak nije alibi. Vidio se taj pad zadnjih pet minuta, gdje mi još nismo dosegnuli fizičku pripremu da izdržimo četrdeset minuta s tako jakom ekipom. Što mi ne stvara problem jer ekipu želim podići na maksimalno ozbiljnu razinu, koja nas s Prievidzom očekuje, i tu još postoje šanse. Iz te utakmice možemo izvući puno i nadam se da možemo imati potpuno drugu priču i preokrenuti u Slovačkoj. Ali, danas je Zadar i maksimalan je fokus na njih. A kad završi utakmica, fokus ide na Prievidzu. Treba reći i to da je ekipa potpuno nova i da nam je puno igrača otišlo. Uvijek za adaptaciju treba vremena, a ono što me veseli je to da su karakterno i profesionalno svi dobri. Vjerujem da ćemo iz utakmice u utakmicu rasti.
Foto: Marin Sušić
